Dol na Braču ima tortu hrapoćušu, kamen hrapoćušu, špilje, puhove, procesiju, pučko pjevanje. No, ima i troje mladih ljudi koji su sve te dolske jedinstvenosti odlučili spojiti u jednu priču. Priču o Dolu.

Jerko Gospodnetić, predsjednik udruge “Hrapoćuša” iz Dola, Ivana Jelinčić, v.d. direktorica Turističke zajednice Postira, i Ivo Matulić, pročelnik općine Postira kojoj Dol pripada, spojili su se kroz posao i suradnju. No, povezala ih je i ljubav prema Dolu. Zajednički su ovog puta krenuli u projekt prenamjene stare kućice u središtu sela, inače prve seoske pučke škole, u Interaktivni centar za posjetitelje - Kuću hrapoćuše, a istodobno su u planu još mnogi projekti.

 

Interaktivna bi kuća služila kao infocentar, mali muzej sa starinama koje se već prikupljaju i bilježe, ali i prostor za prezentaciju Dola kao sela.

 

Suradnja mladog i dinamičnog trija uskoro je prerasla i u prijateljstvo.

 

- Postali smo već nerazdvojni. Ako se ne vidimo tijekom dana, onda se bar čujemo telefonski. Razgovaramo po pola sata, sat kada je neka ideja aktivna - otkriva Ivana.

 

Za razliku od Jerka i Iva, koji u Dolu žive ili su s Dolom obiteljski vezani, Ivana jedina nije rodom iz ovog sela, već je iz susjednih Postira.

 

- Čistokrvna sam Postrika sa svih strana, mene su ‘navrnuli’ - smije se Ivana.

 

- Usvojili smo je - dodaje Ivo.

 

- Kad su me jedan put doveli, onda me više nisu pustili. Nemamo mira jednostavno. Jer to nije samo da smo mi dovršili jedan projekt pa ćemo nešto drugo. Dok jedan traje, drugog već smišljamo. Treći dođe na pola puta. No, gušt je. Uvijek će nešto doći, treba pokušavati na što više strana i negdje će upaliti - kaže Ivana.

 

Cijela priča traje dvije godine, no Jerko je sa svojom udrugom “Hrapoćuša” i njezinim vrijednim članovima u tome već dugi niz godina.

 

Trud se isplatio

- Imamo potporu Općine, Turističke zajednice... Pokrili smo sva područja. Kad se sjetim kako je bio prije! Upirali smo i trudili se, bilo je i “šaka o stol”. Zaista su se posložile sve kockice koje su bile potrebne da funkcionira jedna zajednica - govori Jerko.

 

Trud se, smatraju, isplatio. Danas, kažu, postigli su to da ljudi dolaze k njima. U Dolu su prepoznali neku posebnost i nude suradnju za radionice i različite projekte.

 

- Dol kao eko-etno selo živi. Aktivni smo, uz toliku smo volju i uključenost u sve ovo krenuli i ostvario se ovaj projekt Kuće hrapoćuše, imat ćemo i svoj identitet. Uz spile, tortu, izradu samara, pučko pjevanje i puhe.... Sve su to te neke posebnosti, koje kada se upakiraju, mogu se tako i prezentirati. Sve smo mi to imali i do sada, ali nismo od toga stvorili priču - naglašava Jerko.

 

Dol ova mlada ekipa vidi kao svojevrsni muzej na otvorenom. U suradnji sa studentima iz Slovenije koji su ovog ljeta u Dolu sudjelovali na jednoj od radionica, želja im je pločama obilježiti mjesto. Na takav bi način istaknuli bitne lokacije u selu, a i pružili informaciju strancima i mještanima o povijesti i legendama sela.

 

- Samo dođi u Dol pa ti se nameće ideja za idejom. Najprije ono što je potrebno, a onda, kada napraviš to, već gledaš kako dalje. Ovo je jedan nepresušan izvor, neobrušen dijamant. Mislim da sto godina radimo, ne bismo ga izbrusili do kraja - kazuje Ivo.

 

- Osim te ljepote mjesta, izdvojio bih i njegove stanovnike. Oni čine veliku razliku. Teško da ćeš negdje drugdje, ako ti je za neku akciju čišćenja ili slično, za nekoliko dana bez problema skupiti tridesetak ljudi. Ne znam koje se još mjesto time može pohvaliti - dodaje Ivo.

 

‘Nije nas strah’

 Velika podrška mještana znači im, kažu, mnogo. U selu od jedva stotinjak duša svi su vrlo aktivno uključeni u svaku obnovu i zajedničko čišćenje sela.

 

- Kada mještanima pričamo o našim idejama, otvore oči, gledaju nas kao da smo izvanzemaljci. Međutim, uvijek su uz nas - kaže Jerko.

 

- Puno nam znači i to da su nam svi poklonili povjerenje, baš kao i načelnik, donačelnik, općinsko i turističko vijeće, iako smo mladi i možda nemamo dovoljno iskustva u svim područjima. Mi to zamjenjujemo mladenačkim entuzijazmom i “ludošću”, pa se često puta ulovimo nečega za što nikad prije nismo ni čuli, a kamoli radili. Ali znamo da smo sve troje ‘’unutra” tristo posto, i nije nas strah. Kako sam i rekla, tek smo počeli - zaključila je Ivana.

 

 

Prilog autorice Ivane Gospodnetić objavljen je u Slobodnoj Dalmaciji 19.5.2105. g.